Ovdje možete pronaći odgovore na često postavljana pitanja.
Neke osobe imaju stalnu potrebu “krckati” zglobovima, najčešće vratom ili donjim djelom leđa, pa me često pitaju šteti li im to. Nije problem u samom”krckanju”, odnosno manipulacijama zglobova, već u tome da imaju stalnu potrebu za tim. To najčešće znači da imaju neki kronični problem sa mišićima.
Također, redovite manipulacije od strane fizioterapeuta ili kiropraktičara nisu najbolje riješenje iz jednostavnog razloga što ne otklanjaju uzrok problema. Zglob se ne blokira sam od sebe, već je to samo posljedica nekog disfunkcionalnog obrasca pokreta, odnosno nepravilnog rada mišića. Nemojte me krivo shvatiti – manipulacija ponekad može trenutno riješiti bol ili zakočenost, ali ako se problem stalno vraća, takav tretman nije dovoljan.
Kada nešto boli, uvriježeno je mišljenje da treba mirovati da prođe. U praksi je to slučaj samo kod ozljeda koje uključuju lom kosti ili puknuće / istegnuće mišića, makar ni tada to nije 100% točno. Npr. kada su podlaktica ili potkoljenica u gipsu, ništa vas ne sprječava da aktivirate trbuh ili stražnjicu. Zapravo, od nekih uobičajenijih ozljeda jedino bih kod istegnuća (napuknuća) trbušnog zida preporučio pravo mirovanje jer se trup aktivira praktički kod svakog pokreta.
Kod sindroma prenaprezanja (pod time mislim i na bolna leđa, tenzijske glavobolje, hondromalaciju patele, cervikobrahijalni sindrom i sl.) mirovanje nikad nije dobra ideja jer je u pozadini uvijek neki disfunkcionalni obrazac pokreta koji se može riješiti samo – pokretom. Jasno, tome najčešće prethodi neki manualni tretman, ali je određena aktivacija mišića neophodna za pravi rezultat.
Često me pitaju koji sport je najzdraviji i da li je plivanje zaista najbolje ili možda hodanje?
Ako netko ima određen problem, ne postoji univerzalna aktivnost koja će to riješiti. Nekome će hodanje pomoći, a nekome pogoršati stanje. Potrebno je naći uzrok problema i prvo ga riješiti specifičnim vježbama, a onda ići u općenitu aktivnost / sport.
Što se tiče prevencije, odgovor je manje – više isti. Plivanje samo po sebi neće prevenirati sve bolne sindrome leđa. Uvijek treba pristupiti individualno i procjeniti početno stanje osobe. Moj najčešći odgovor je da je važno baviti se nečime. Najbolje onime što volite i od čega se osjećate bolje.
Naravno, ovisi o uzroku bolnih leđa, ali kod onih najčešćih sindroma masaža uglavnom može pomoći samo djelomično i kratkoročno. Dva su osnovna razloga za to – masažom se opuštaju svi mišići leđa, dok je puno efikasnije ciljano opustiti određeni mišić koji izaziva problem; drugo, za dugoročno riješenje najčešće je potrebno određene mišiće i aktivirati.
Općenito govoreći istezanje je korisno – opušta mišiće, povećava mobilnost i poboljšava cirkulaciju. Treba biti oprezan kod hipermobilnih zglobova jer njima načelno treba više stabilnosti nego mobilnosti i kod bolnih stanja – ako je riječ o istegnuću ili napuknuću mišića, njega nije dobro istezati (niti masirati) jer se ozljeda na taj način može pogoršati; kod sindroma prenaprezanja, odnosno kronično bolnih mišića ili zglobova važno je prvo provjeriti kako određeni mišić funkcionira te ga ovisno o tome istezati ili jačati. Drugim riječima, samo zato što je mišić napet i bolan ne znači da ga je dobro istezati!
Više o istezanju možete pročitati ovdje.
Većina bolnih stanja zbog kojih se ljudi javljaju fizioterapeutu zapravo su sindromi prenaprezanja, a ne ozljede. Ozljeda je posljedica fizičke traume, poput pada, udarca, uganuća i sl. – dakle nastaje trenutno i uzrokuje neku strukturalnu promjenu poput frakture kosti, istegnuća mišića ili napuknuća ligamenta.
Sindrom prenaprezanja nastaje kroz duži period, nije direktno uzrokovan fizičkom traumom i ne mora nužno uzrokovati strukturalnu promjenu (drugim riječima, nalazi UZV-a ili MRI-a mogu biti uredni). Primjeri su skakačko koljeno, teniski lakat, ali i mnoga bolna stanja donjeg dijela leđa.
NKT (neurokinetic therapy) je dijagnostičko – terapijska tehnika kojom se preciznim mišićnim testiranjem pronalaze disfunkcionalni obrasci pokreta, odnosno mišićni disbalansi. Koristi se kod svih bolnih sindroma / sindroma prenaprezanja kod kojih nema akutnih strukturalnih oštećenja. Iznimno je korisna i učinkovita tehnika jer je usmjerena na uzrok problema (koji ne mora nužno biti na istom mjestu gdje su i simptomi) i omogućuje ciljani tretman koji obuhvaća opuštanje i aktivaciju određenih mišića, čime se problem može riješiti dugoročno.
Ukoliko nema frakture kosti, već je u pitanju istegnuće ili napuknuće ligamenata, ozljeda se ne bi trebala tretirati imobilizacijom! Ona će samo otežati i usporiti oporavak. O klasičnoj RICE metodi (odmor, led, kompresija, noga na podignutom) se danas vode diskusije, ponajprije o negativnom utjecaju leda na prirodnu regeneraciju tkiva. U svakom slučaju, kompresija i povišeni položaj noge ne bi trebali štetiti, dok s korištenjem leda ne bi trebalo pretjerivati. Najbolje bi bilo čim prije potražiti pomoć fizioterapeuta koji će napraviti ručnu limfnu drenažu, mobilizaciju ili manipulaciju gležnja, eventualno opuštanje tetiva, staviti kinesio tape te preporučiti vježbe. Uz spomenute tretmane, s hodom i laganim vježbama treba krenuti čim prije, a posebno su važne vježbe propriocepcije.
Više pročitajte ovdje.
Popularno je svaku križobolju zvati išijas, međutim išijas se odnosi na iritaciju živca ischiadicusa, koji se iz lumbalnog djela kralježnice spušta do stopala. On može biti pritisnut u samoj kralježnici kada se dogodi velika protruzija diska koji onda pritisne korijen živca; mnogi imaju ovaj scenarij u glavi kada govorimo o križobolji, međutim to je u praksi puno rjeđa pojava od iritacije živca u stražnjici – takozvani sindrom piriformisa. Živac ischiadicus prolazi pored ili kroz mišić piriformis i kada je taj mišić iz nekog razloga napet i skraćen može pritisnuti živac. U jednom i drugom slučaju simptomi su bol i žarenje duž cijele noge. Ako bol kreće iz stražnjice, a ne iz leđa, vjerojatno je riječ o sindromu piriformisa koji se u pravilu može brže riješiti.
Puno je češći lumbalni bolni sindrom (ili lumbago) gdje je bol lokalizirana u samim leđima i ne širi se duž noge. Bol se doduše može širiti u stražnjicu ili stražnju ložu, međutim ako se ne širi u donji dio potkoljenice i stopalo nije riječ o pravom išijasu, odnosno nema kompresije živca.
DNS (dynamic neuromuscular stabilization) principi disanja i vježbanja temelje se na razvojnim etapama koje smo svi prošli kao bebe. To su vježbe koje prvenstveno stabiliziraju trup kroz pravilno trbušno disanje, pozitivan trbušni (intraabdominalni) tlak i ujednačenu aktivaciju muskulature trupa.
DNS se prvenstveno koristi za rješavanje raznih križobolja (uključujući i išijas), međutim pozitivne posljedice vježbanja po DNS principima su mnogobrojne. Poboljšava se cjelokupna postura tijela, funkcija ramena i kukova, disanje je pravilnije što znači i više kisika; može pomoći kod probavnih smetnji, a kod žena može utjecati na redovitije i manje bolne menstruacije, a čak je bilo i slučajeva gdje su neplodne žene uspjele začeti. Profesionalni sportaši također sve više prijemjenuju te principe u svom treningu jer povećava snagu i eksplozivnost.
Više pročitajte ovdje.