Nedavno sam prisustvovao predavanju koje je, između ostalog, obrađivalo ovu temu, a ubrzo nakon toga mi se javio klijent sa sličnom pričom, što me potaknulo da napišem ovaj članak.
Ljudi koji su doživjeli “zakočena leđa” znaju koliko to može biti bolno i neugodno – toliko da neki pomisle da im je kralježnica oštećena i da ju moraju jako paziti. Takvi ljudi će ostati u grču i neće se više olako sagibati i kretati u strahu da ih opet ne pokoči. Jedan dio njih će otići snimiti kralježnicu i dobit će dijagnozu: degenerativne promjene na kralježnici, stanjeni trupovi kralježaka, pomaknut disk, sužen foramen, osteofiti, kalcifikati… Razumljivo je da takve dijagnoze dovode do još većeg straha.
Prva stvar koju bi svi trebali imati na umu – kralježnica je napravljena za kretanje i to u svim smjerovima. Štoviše, kretanje joj je neophodno za zdravlje. Nedovoljno kretanja ili loši obrasci kretanja su je vjerojatno i doveli do prvotnog problema. Ako se od straha kretanje sad još više ograniči, problem će biti još i veći.
Druga važna stvar – strukturalne promjene na kralježnici imamo svi nakon kakva dva desetljeća života. To je očigledno normalan proces. No, nemamo svi bol i zakočenost. Zašto? Zato što je bol kompleksna i ovisi o mnogim stvarima – “oštećenja” na kralježnici su samo jedan mali dio priče. Konkretno, pokazalo se da su takve promjene u manje od 4% slučajeva uzrok problema, odnosno boli.
Stres, kao i neki drugi psihosocijalni aspekti, također mogu utjecati na bolove u leđima, međutim najveći postotak lumbalnih bolnih sindroma otpada na loše i/ili nedovoljne obrasce kretanja.
Bol se može manifestirati i kao zbroj više čimbenika. Ti čimbenici mogu i ne moraju biti međusobno povezani i teoretski odsustvom samo jednog od njih bol može nestati. Slikovito, moguće je da imate oštećen intravertebralni disk, mišićni disbalans u trupu, stresnu situaciju u obitelji ili na poslu, loše ortopedske uloške, da previše sjedite ili ste krenuli s novom tjelesnom aktivnošću. Da nema samo jedne od tih stvari, možda vas ne bi zakočila leđa. Dok će nekom liječniku glavni sumnjivac biti vaš oštećen disk, u realnosti je možda on zadnji na popisu.
Primjer klijenta koji mi se nedavno javio najbolje prikazuje tu situaciju i kako joj pristupiti. Prije 10ak godina ga je prvi put pokočilo i to se ponovilo još 2-3 puta do danas. U zadnje dvije godine se nijednom nije zakočio (žalio se na napetost koju ima u stražnjici i kukovima), no u njegovim očima problem je i dalje ogroman. Zašto? Zato što mu snimka pokazuje da ima protruziju diska od puno milimetara. Iako radi određene vježbe, već godinama se zbog straha nije normalno i opušteno sagnuo. Međutim, disk sam po sebi mu ne radi problem jer ne pritišće živac, ali zbog straha i ograničenih kretnji ima mišićni disbalans zbog kojeg osjeća napetost i nelagodu. Čim si je to osvijestio, veliki dio problema je već bio riješen. Preostalo je opustiti preopterećene mišiće i na pravilan način aktivirati trup, odnosno omogućiti kretanje kroz pravilne obrasce – a upravo to je riješenje u najvećem broju slučajeva.
Strah od ponavljajuće ozljede i strah od “dijagnoze” ponekad mogu biti glavni problem.
Uz pametnu terapiju i pametno vježbanje vaše vas tijelo neće razočarati 😉