Ozljeda gležnja (najčešće je to lateralno uganuće) ne mora biti popraćena velikom oteklinom i jakim bolovima da bi privremeno ili trajno izazvala disbalans u nozi. Preporučljivo je dakle čak i blaže uganuće pravilno tretirati jer je to ozljeda koja se u preko 75% slučajeva ponavlja ako nije adektvatno rehabilitirana. Osim ponavljanja iste ozljede, jednom uganuti gležanj može uzrokovati probleme / bolove u koljenu, kuku, leđima, pa čak i vratu, po principu nepravilnog prenošenja sila tijekom hoda ili trčanja i kompenzacija koje tijelo radi duž kinetičkog lanca.
Zabluda je da ozbiljnije uganuće, s većom oteklinom i jačim bolovima, treba imobilizirati i da tjednima treba mirovati. To je slučaj samo kod frakture – loma kosti! Često je objašnjenje liječnika da su oštećeni ligamenti, pa da zato treba strogo mirovati. Ligamenti će, dapače, brže zarasti ako imaju podražaj u obliku tlaka – oslanjanja na nogu i mišićne aktivacije – laganih vježbi koje ne opterećuju ligamente. Ligamenti su, osim za stabilizaciju zgloba, jako bitni za prenošenje informacija o položaju tijela u prostoru, u ovom slučaju od gležnja do mozga – kako bi mozak mogao pravovremeno aktivirati prave mišiće. To se zove propriocepcija i ona je jako važna, kako za rehabilitaciju gležnja, tako i za prevenciju ozljede. Ako se gležanj imobilizira, propriocepcija se još više narušava.
Važno je znati da uslijed uganuća može doći do blagog pomaka kosti u samom zglobu, što samo po sebi može uzrokovati bol i oteklinu. Zato je dobro čim prije napraviti mobilizaciju ili manipulaciju zgloba, kako bi se zglobna tijela vratila u ispravnu poziciju.
Još jedan razlog protiv imobilizacije jest oteklina. Ako gležanj nije u longeti ili gipsu, edem se može uspješno tretirati limfnom drenažom i kinesiotapingom i na taj način značajno ubrzati oporavak. Također, ako postoji oštećenje ligamenata, oni se mogu tretirati aparatima za fizikalnu terapiju – laserom, ultrazvukom i strujom – kako bi ligament brže zarastao. Doduše, puno su važnije vježbe za muskulaturu jer je ona ta koja će preuzeti ulogu stabilizacije gležnja nakog ozljede.
Nakon svega toga, postoji još jedna važna stvar u rehabilitaciji koja se često previđa, a to je otkrivanje i rješavanje disbalansa, nastalog uslijed ozljede. Najčešće se taj disbalans odnosi na mišiće stopala i potkoljenice. Ako se on ne riješi, ne samo da može otežati potpuni oporavak gležnja, već se može prenijeti na mišiće natkoljenice ili trupa, u pokušaju tijela da kompenzira primarni disbalans. Na taj način se nakon nekog vremena (možda i više godina) mogu javiti bolovi u koljenu ili leđima. Naravno, sve se to može riješiti i kasnije, samo treba imati u vidu uzrok problema.